Kako početi tikanje nakon toliko odsutnosti...
Ma važno da smo se vratili i iskreno vjerujem da ćemo s vremena na vrijeme ispuniti stranice kao u dobra stara vremena.
Kako se uskoro sprema pohod notornih pijandura na Poreč i osvajanju staklenog pokala najvećih pijanaca, tako će i to biti prvi izvještaj nakon nekog vremena.
Dakle, iza 23.11. na 'blogu' bi trebale osvanuti najnovije dogodovštvine, pa da vidimo čija majka crni tabletić štrika

Do tada, živi bili (pa doživili)

Mirko

Gotove su morske radosti i pravo je vrijeme da se krene u naše piroteskno Zagorje. Brzina „kalmetinih“ autocesta uništila je svu draž putovanja prema zagorju. Nekad se dolje vozilo i po nekoliko sati. Navodno negdje postoji podatak koliko birtija ima od Zagreba do Varaždinskih toplica po staroj cesti.
Da bi prizvali duhove starih vremena krenuli smo u zagorje besplatnom putopisnom cestom G14 (Zagreb – Var. Toplice, via Ljubešćica) – tkz. cestom cepa i tuduma, noje i direktora.
Budući da je Hromi Dabao zbušil babi cijev od centralnog morao je preskočiti prvi dio putovanja. Veselo društvo, glavom, bradom i trbuhom, Joža Potepuh, Mucasti Perica i Đuka Pljuger, lišeni svih briga i obaveza zaputili su se u drage i poznate nam krajeve. Misao vodilja ovog putovanja je bila napraviti cestovnu vinsku kartu svih birtija te kušanjem pokušati ocijeniti kakvoću dotičnih vina. Đuka Pljuger nam je iz njemu poznatih razloga bio pod laganim stresom, ali ništa tako strašno što dva do tri gemišta nebi riješili.

PRVA POSTAJA:
Hiža kod starog Jiruša – Donja Zelina
Kako su stari Jiruš i sused mu dragi slistili svo vino, a i mi smo im s vremena na vrijeme zdušno pomagali, moralo se posegnuti u škrabicu uzajamne pomoći i kupiti neko vino da se premosti jaz do martinja.
VINO DOMAĆE – 1L = 10 kn
OCJENA: slatkih minus tri; ne loše vino kojemu je najveća mana metalik okus vjerojatno ostao od vrata peglice.
Stari Jiruš, poznati zelinski enolog nas je podučio da je metalik okus od tanina dobivenog od petiljki grožđa. U kombinaciji sa metanolom izaziva sljepilo i trenutno ludilo. Jedan od razloga velikog postotka razrokih ljudi u zagorju.

DRUGA POSTAJA:
Birtija „Petica“ – Zelina
Birtija u strogom centru velegrada Zeline. Navodno je IN, ali u birtiji samo konobar i pokoji žohar. Dogovor je da se naručuje isključivo domaći gemišt u specijalnim kupicama tkz. gemištericama.



VINO DOMAĆE, gemišt – 7 kn.
OCJENA: navučena dvojka, vuče na ocat, dobro jedino za grahšalatu

TREĆA POSTAJA:
Birtija „Hazarder“ – netom prije Brezničkog Huma
Na samom ulazu zadivila nas je impresivna bolta i kupola. Da bi čovjek reč rekel na ovo čudo moderne zagorske arhitekture.



VINO DOMAĆE, gemišt – 5 kn.
OCJENA: trica ko p.....



Kako je ovo već peti gemišt moramo se pozvati na pomanjkanje objektivnosti zbog trpkog i oporog okusa koji nam je destabilizirao naša probrana nepca.

ČETVRTA POSTAJA:
Birtija „Elf“ – na vuglecu prije Novog Marofa
Naš vrli gostioničar Hrgovix bi se trebao ugledati na zavidni interijer ove vesele birtijice. Veselo sa puno zanimljivih i slikovitih detalja.



„Štef, kaj si buš spil“ – čuje se sa šanka. To je to, to je ono pravo zagorje, zagorje išaranih bregova vinogradima, zagorje razno raznih likova i spodoba, zagorje gdje se zagorski polagano miješa sa kineskim.
VINO DOMAĆE, gemišt – 5 kn
OCJENA: tri i jedna trećina, kao Čale rekao je stari dinamovac Joža. Pravi dinamovci će odmah prepoznati potpuni manjak objektivnosti

PETA POSTAJA:
Birtija „Plava noć“ iliti ex Al Porto – Ljubešćica
Nama draga i poznata birtija gdje se nekad dobro pilo, a bogami i razbijalo tj. kupice su se spotrle zbog nas.



VINO DOMAĆE, gemišt – 5 kn
OCJENA: plus dva, ali je konobarica digla ocjenu na plus tri kako nas je milo gledala, a bogami i ostale spodobe sa šanka.

ŠESTA POSTAJA:
Birtija „Kaja“ – Ljubešćica
Umiljata birtijica sa domaćim životinjama oko šanka. Prvo nam je u oko upao cjenik ovješen na zidu iznad šanka. Onaj veliki crni iz doba hrvatskog proljeća u koji se slova zasebno upikavaju i na kojima uvijek barem jedno malo pobegne gore ili dolje. Par citata sa cjenika: VISKI JEGERMAJSTER, ŠTOK, SKOČ i slične interpretacije po Vuku.
VINO, Graševina iz Getroa, LAŽ, OBMANA I PREVARA, gemišt – 6,5 kn
OCJENA: +4 (plus četiri), ali moram naglasiti da smo zavarani i obmanuti vinom iz Getroa.

SEDMA POSTAJA:
Birtija kojoj smo zaboravili ime – Ljubešćica
Naglašavam da se ove tri birtije nalaze na 2 km zračne udaljenosti tako da i nismo nešto napredovali prema toplicama. Vesela konobarica nas je očarala svojom jednostavnošću što se nebi moglo reći za vino.
VINO DOMAĆE, gemišt – 5 kn
OCJENA: nakon Kaje i ocjene +4, ovo nam je vino izazvalo gastritis i žgaravicu. Morali smo posegnuti za gastalom; dvica.

OSMA POSTAJA:
Varaždinske toplice – Topličke noći
Pod šatorom je toplički mariachi band drmao lambadu, ekipa 60+ godina je veselo čagala.
VINO DOMAĆE, 1L = 36 kn
OCJENA: čista jedinica,užas i jeza. Nepitko. Nije ni za ocat. Ni neprijatelja nebi ponudio tim vinom.



Melem na ranu nam je bio meksički grah za kojeg se samo možemo duboko nakloniti i komplimentirati šefa kuhinje. Čista petica, za prste polizati. Spas u zadnji čas jer smo već skoro ciknuli od lošeg vina. Moram naglasiti da smo uz grah dobili besplatno novo promotivno pivo – Pan lagani, 3,5 % alkohola. Užas nemili, totalni promašaj i fijasko.
Nakon velikog boja sa lošim vinom i užasnom pivom priznali smo trenutnu kapitulaciju i ostavili na stolu pola litre vina. BITKA JE IZGUBLJENA, ALI NE I RAT. Skoro zaboravih najveću atrakciju toplica – Toplički lero, stari cuger i čager, veliki veseljak, navodno neki moj rođo.

DEVETA POSTAJA:
Birtija ex „Gavran“ – Tuhovec
Kako bi Gibo rekao „Ljudi, evo me doma......“. Poznato mjesto, poznati ljudi, poznato dobro vino.
VINO, kakovosno slovensko vrhunsko vino Halužan
OCJENA: plus četiri
Rezime ostatka večeri: preko njekoliko buteljica (pet do šest), mineralki i koji bambus. Cjena prava sitnica; 154 kn, ali je Hromi Dabao dao 170 zbog divne usluge, a i da se iskupi zbog zbušene cijevi.
Glavna atrakcija: CUKI.



Kak je čovjek bil pijan da su to strahi. Da se tak napijem zamolio bi ljude da me balticom česnu po čelu da se mam preobrnem. Pokušajte zamisliti kako bi izgledao ultra pijani Golum iz Gospodara prstenova, a bogami tak je i pričal sa laganom primjesom kineskog i mađarskog jezika.
Specijalno izdanje: izravno sa KIRO PROSVIRO JUBITOA - Cuki is on the road again......
www.youtube.com/watch?v=MCnvHbNemwg

Posebno bi ovom prilikom pozdravio njegovog buraza, našeg dragog prijatelja Antonija zvanog Banderas alias po hrvaški Davor Radolfi, pravu ljudinu i čovjeka.
Investicija dana: Hromi Dabao je kupio cekinovu delux šunku od kile i šezdeset za šest banki od šanera ispod pulta da dečki imaju ujutro kaj gablati. MMMMMM, MLJAC, MLJAC

To je ujedno i bio kraj naše turneje, ali prije kraja ove priče moram se teleportirati dan kasnije kad nam je moj bratić otkrio tajnu velike moći – gdje se pije najbolji gemišt u toplicama.

Birtija „Žir“ ili kako ju je Joža preimenovao u Jež. Ipak se Joži nema kaj za zamerit jer su Žir i Jež poznati sinonimi. Kaj nikad niste vidli malog ježića kako se penje po drvetu i papa žireve. Probajte gemišt od tuduma pa ćete ga i vi vidjeti
DOMAĆE VINO, gemišt – 5 kn
OCJENA: -5 (minus pet), iznenađenje turneje. Pitko, lagano kiselkastog okusa kakav gemišt treba imati, ugodno nepcu i ne izaziva akutni gastritis. OBAVEZNO PROBATI.

Nismo dali ni jednu peticu za kvalitetu i okus vina jer odlično i kvalitetno zagorsko domaće vino NE POSTOJI.

Živjeli !!!!

Robi

Nakon mjeseci muke i patnje po Alenu i hodanja kao pofukani kauboj, naš, a nadasve moj dragi prijatelj, sudrug i suborac podvrgnuo se operaciji svojih vječito zakočenih leđa. Na svoje oči sam se osvjedočio da je prije operacije sve probao, čak je išao kod babe Mande na skidanje uroka i nagaza. Ali nije ništa pomoglo i jadan ne bio morao se podvrgnuti operaciji šmirglanja diskova. Nisam imao srca mu reći da je kirurg za potrebe te operacije posudio od Ivče brusilicu za parkete.
Danas ga posjetih i imao sam šta i vidjeti.
Naoružan i okružen svom silom elektorničke opreme, leži ranjen moj prijatelj. Ranio ga brusni papir desetka, blago hrapavi. Leži, ali opet s osmjehom na licu. Tko nebi bio sretan uz takve medicinske tete koje se brinu o njemu. Moja malenkost se samo osvjedočila liku i dijelu tete čistačice i malo je reći da sam se čudio kao pilić glisti. Iako me skoro „stukla“ jer nisam došao u vrijeme posjeta moram priznati da bi i ja volio imati takovu tetu čistačicu. A šta tek da sam vidio medicinske sestre. Mam bi se dal operirati. Sve u svemu drago mi je da je Alen u „dobrim rukama“. Zaboravio sam ga pitati kako ga tete kupaju. U biti bolje da neznam.......
Moram priznati da mu zavidim na smještaju. Interijer – prekrasan; zidovi blago ispucani okrečeni za Franje Josipa, pločice – malo ih ima,pa malo ne, TV ima NE, cimeri – dva opaka penzića. Eksterijer – pneumatska bušilica, motorka i čekići; kao da je čovjek na techno partyju.
Najviše me oduševilo zvonce za sestre. Pritisak na gumbić i eto ti nje brzinom munje. Sva sreća da je Alen pošten i dobar čovjek pa se ne služi njime, ali penzići.......jedan od njih se jednom rukom češka po jajima, a drugom drži za gumbić i samo tišće, tišće......tu moram skinuti kapu sestrama na njihovom trpnom glagolu jer bi ja nakon petog puta došao sa sačmaricom nabijenom sitnim zrnom.
Još primjetih jednu napravicu zgodnu i korisnu u svakodnevnom životu. Hodalicu tj. guralicu na kotačićima. Mogu si samo zamisliti od kakve bi koristi bila našim dragim prijateljima poginulima u teškom noćnom boju. Samo ga preseliš sa šanka na hodalicu i on sam ide. Kamo, bog zna, ali ide.
Sve u svemu, nadam se da će što prije doma na maminu kuhinju, a NADASVE MU ŽELIM ŠTO BRŽI OPORAVAK da konačno prohoda ko čovjek, a ne kao da ga je netko guzio cijelu noć, da ponovno zaigra nogač i da nauči malo hokeja za buduće turneje, da konačno malo i on zajaše nekoga, a ne samo da netko jaši njega te da konačno pročaga na svadbama, a ne samo da se drži stolice i gemišta, ops pardon studene od limuna.
Ako nemate priliku otići mu u posjetu, znam da bi mu bilo drago da mu pružite potporu na našem blogiću ili na našem službenom mailu trulakobila@gmail.com da se što prije vrati među nas hodajuće.
Za kraj, ona dobra od Hladnog piva: NIJE SVE, NIJE SVE TAKO SIVO, KAD IMAŠ S NEKIM OTIĆ NA PIVO......:

Pozdrav, Robi

Jutro je svanulo, malo zakasnili sa dogovorenim buđenjem, a time i polaskom, ali nije tako strašno.
Krajnja destinacija Skradin. Pojačani za kumove III (Mirča, Inčica i Martina), krenuli smo prema brodu sa nekolicinom vina i hladne mineralke i osmijehom na ustima. Usput smo maznuli bureke i sengule i krenuli na posljednju destinaciju prije povratka na početnu destinaciju plovidbe Novalju.
Laganom vožnjom stigosmo do Šibenskog kanala. Na ulazu predivan prizor, kula. Mirča kaže da to ima nešto veze sa talijanima i 2. svjetskim ratom. Moja kuma Inčica je bila ponosna na znanje kojim raspolaže njen Buba



Kroz kanal se naravno treba lagano voziti, pošto velik broj brodova pohodi taj netaknuti dio prirode.
Ali ne moram ni spominjati da su neki od njemaca, austrijanaca i talijana tu glisirali sa svojim pentama od 1.25 metara glumeći budale, idiote i notorne seljačine sa mutavim osmjehom na licu dok prelaze sve jahte i jedrilice. Ustvari nisu morali ni glumiti jer oni to i jesu. Šteta što se nije pojavila lučka kapetanija da im malo poradi na tom mutavom osmijehu i pretvori u kiseli kad ih opali po novčaniku!

Da ima malih i odvratnih jahti, IMA. Mi nikada ne bi htjeli imati neku od ovakvih. Fuj!
Zamisli da imaš posadu i radnike da te služe. Ma odvratno. Iako, Ivča i Davor bi se odmah privikli



Na putu prema Skradinu prođe se pokraj grada Šibenika,


Šibenskih mostova, sa ludim budgie jumperima (ko voli, nek izvoli)


I na kraju, Skradin. Pol satni odmor uz pivicu, pa povratak nazad u Tribunj.



Kako se do sada nismo kupali, odlučili smo se u povraku malo okupati na Zlarinu. Dolaskom na obale tog lijepog otoka, navalili smo u more ko sumanuti. Bilo je bacanja, skakanja sa broda ili bolje rečeno divljanja i smijanja predivnim skokovima, piruetama, saltima...
Nekima su pale i svakojake ideje skakanja na uzjahanoj bovi (Buba, pazi na jaja )



Kako se večer približila, a glad učinila svoje, odlučili smo se vratiti u Tribunj. Ali sve je ostalo na odluci jer nakon 500 metara odvajanja od obale brod se počeo ponašati kao pravi Tribunjski tovar, ni makac sa mjesta. Kako je jedan od nas vrsni mehaničar (a i u svim ostalim poljima je nenadjebiv), rekao je da je to sajla. Njegov kum Ivča slikovito je opisao šta je vjerovatno otišlo, a to je značilo: SRUŠILO SE SVE! I tako smo usred ničega stajali sa crknutim brodom. Upotrijebili smo ruke kako bi dozvali neke od brodica što prolaze kako bi ih namolili da nas do negdje odšlepaju. I uspjeli smo. Neka šibenska koča nas je odvukla nazad do Zlarina da se privežemo na mol. Hvala Vam dečki, i neka Vam je mirno more!!!!
E, a šta sada u 7 navečer kada si u pripizdini? Angažirali se mi i uspjeli barem nešto napraviti. Našli smo dečka koji je mehaničar i radi u Vodicama, a isti je odlučio da nas odšlepa do Vodica. U Vodice smo stigli oko 23.00, jadni i nikakvi. Pojeli nešto kod Hrge za jeftinu lovu, popili koji gembać i na spavanje jer smo u 8.00 trebali biti u marini da nam pogledaju šta je sa brodom.
Spavali smo kod Hrge u Vodicama. U sobama je vruće, birc ispod nas partija do kasnih noćnih sati, a zvona do crkve, koja je tik od njegove kuće, počinju zvonitiu 6 sati. Baš smo se naspavali. Preporučam Hrginu kuću svima onima koji imaju problema sa nesanicom!

Laku noć...

Mirko Fodor

U rano jutro čim je zora svanula javila se dva pohotna magarca i cijelu uvalu su probudili.



Kako smo bili vezani na molu gdje dolaze turistički brodići tako smo prije 9 morali zgibati iz Parka prirode. Kao da ga je sam Vakula poslao, prekrasan dan, mirno more, idealno za prelazak najveće trase našeg putovanja.



Ujedno mirno more nama posebno znači i manje potrošenog goriva koji se opasno počeo približavati polovici tanka, a morali bi se još i vratiti nazad.



Još je bilo prerano i za nautičare što nam je dalo priliku da u potpunosti uživamo u glisiranju bez naglih kočenja zbog mimoilaženja sa drugim brodovima. Izlaskom iz Parka mimo nekoliko otočića, usmjerili smo se u kanal između otoka Žut i Velikog kornata. Konačno, nakon nekoliko godina planiranja i otkazivanja došli smo do Kornata. Moram priznati da nisam vjerovao da ću dočekati taj dan. Iako smo prolazili sa strane s koje se ne vide oni silni kornatski otočići, nije ni ovaj prizor bio za baciti. Jedino tako nisu mislili Davor i Ivča, jedan je čitao novosti iz Autokluba, a drugi je hrkao kao top. Iako se nema previše za vidjeti, ali kada čovjek ima priliku prevesti se svojim brodom uz Kornate.





Obilaskom zadnje točke otoka Žut, čekala nas je najveća šnita oliti dionica otvorenog Murterskog mora. Kako nema u blizini nekih otoka i točaka po kojima bi se ravnali, a i da nebi previše glavinjali i potrošili previše goriva morali smo se pouzdati u naš dragi kompas. Na karti smo uzeli pravac otok Žut – zadnji čošak Murtera sa ulaskom u Tribunj i kompas je pokazao 107 stupnjeva. Naciljali smo brod na 107 stupnjeva i dvaput se pomolili da nismo fulali šefa i stanicu i krenuli smo uz božju pomoć. Ipak smo mi već stare nautičke iskusnjare i Murtersko more nam nije predstavilo nikakav problem. Bez nekih velikih otklona točno smo naciljali željenu točku i više nije bio nikakav problem slavodobitno ući u Tribunj.





Očekivali smo doček od naše kopnene tribunjske podrške, ali ih je noć prije zela Tribunjaska noć i još su siroti hrkali u toplini doma svog kao bebice.
Probudili smo Kumića koji se javio iz svoj sobe kao veliki trol iz svoje pećine. Navodno je kresnuo pola baterije Karlovačkih, a ni curke nisu previše zaostajale sa kojekakvim koktelčićima.
Idealna dan za roštilj. Nakupovali smo sve potrepštine, posjetili druga ubogog Hrgovixa u njegovoj birtiji u Vodicama, ali on je u tom momentu imao podršku financijske policije i bio je u sto problema tako da smo ostali samo na našem starom pozdravu: Nabijem te.....
Dan kad je palo blizu petnaest litara, jadna nam majka. Ipak je trebalo obilježiti susret starih drugara i ročkas neke nutičke foke. Roštilj je bio za prste polizati (opet pohvale Alenu pekaču) i tak smo se fino svi napapali i punih mješina krenuli u destabilizaciju tekuće problematike. Zbog odlaska sljedećeg dana u Skradin, nije bilo nekog tulumarenja, a i ekipa je već bila lagano „umorna“.

Robi

Za početak jedna napomena. Malo smo se precijenili u razvijenost tj. nerazvijenost interneta po otocima, a i GPRS je skup ko sam vrag i morat ćemo objavljivati nastavak putovanja naknadno. Svaki pokušaj traženja neta po otocima je bio kao traženje djevice u javnoj kući......

Na jugoistočnom dijelu Dugog otoka nalazi se Park prirode Telašica. Ulaz u Telašicu je za nas stare i prekaljene nautičare bio dječji vrtić. Šta je to proći između petnaestak otoka bez GPS-a.



Jedan od fenomena Telašice je atraktivno sidrište za nautičare jer je ona jedna od najsigurnijih i najvećih prirodnih luka na Jadranu.

l

Sama po sebi, Telašica nije ništa posebno, velika uvala, par otočića koji liče na cice – konačno je Davor našao svoje sveto mjesto, kamenjar i nisko raslinje. Vjerojatno bi glupi Amerikanci od ovog napravili Disneyland, ali i ovako netaknuta priroda ima svoje čari. Prvenstveno mir i tišina s kojom odiše. Ovdje smo došli do skoro nepromostivog problema. Sidri se na bove, a jedan od nas je zaboravio ponijeti mali gumenjak koji bi nas trebao u takvim trenucima prebaciti do obale jer navodno Canon fotići idu samo do 0,2 m dubine, a bila bi prava šteta ne poslikati brdo stvari koje smo imali priliku vidjeti. Našli smo mi i luftiće, ali ni od njih nikakve koristi kad nije bilo čepova. Spasili su nas otimači love PP Telašice koji otimaju 40 kn po osobi za posjet parku. Oni su nam rekli da se možemo kad odu turisti privezati na njihovom molu. Oko 16:00 gamad turistička je napustila Telašicu i odjednom je nastupio potpuni mir, samo se javio pokoji magarac i naša pumpa za vodu. Idealno mjesto za antistresni program.
Drugi fenomen – slano jezero „Mir“. Osim što je jezero i što je slano, nismo našli nekih velikih posebnosti osim par letećih živina zbog kojih smo morali uteći od tamo. Osijeti se miris tj.smrad ustajale vode, a navodno je u njemu i neki ljekoviti mulj. Nije nam bilo previše napeto isprobavati tu ljekovitost.





Treći i najbolji fenomen su „Stene“ – stijene koje se uzdižu i do 200 m iznad mora i do 90 m ispod mora. Prekrasno mjesto i idealno za odvesti svoju „dragu“ punicu jer stijene ponekad zanju biti malo kliske ;)



Davor je u zadnji čas ulovio Ivču kad je zavapio: Radije se bacim u provaliju nego da prevarim svoju dragu.





U Telašici obitava navodno, glavom i bradom, 25 magaraca + 5 novih koji su taj dan uplovili. Interesantne životinjice, ti magarci. Nebi čovjek baš rekao da su nešto pametni. Jedan nas je snimio kako gablamo i dobrih desetak minuta nas teleći gledao kako da nam mazne nešto za klopu. Brzo je njegova namjera bila pročitana i utekli smo sa klopom na brod, a on se morao zadovoljiti sa kantom smeća koju su netom prije napunili pomahnitali turisti.





Kako sam i prije naglasio da je ovo mjesto netaknute prirode idealno za odmor tako smo se i mi prepustili i bacili se u krpice prije 22 sata.



Robi

Buđenje po PSu, uz nekoliko gemišta za dezinfekciju čekajući kao ozebli sunce otvaranje restorana. U međutku kraj nas je projurio vatrogasac. JEBE SE TEBE ŠTO SE JA ZNOJIM – rekao je vatrogasac dok je gurao tačke uzbrdo obnašajući svoju dužnost.



Kako smo ga slikali bez njegova odobrenja, što se vidi iz priloženog, dotični je tražio autorska prava na sliku i određenu svotu novaca, ali je ubrzo odlučio da bi našu majicu u zamjenu za novce, a jasno je i zašto
Naravno da ju nije dobio jer je ista unikatna, pravno zaštićena, a na aukcijama postiže emnormne cijene, tako da smo mu lagano okrenuli leđa kako bi mu natpisom (na glagoljici i latiniici) jasno pokazali što mislimo o njegovoj želji



Kako smo i prije naveli, na otoku nemaš gdje kupiti bilo šta, ali kako smo mi dobro organizirani i opremljeni (svaka bi nas majka poželjela za zeta, a niti jedna cura za muža), ništa nismo prepustili slučaju, tako da je bogati švedsko-azerbejđanski stol i navalili na klopu.



Sljedeća destinacija je bilo mjesto Sali. Navodno i najveće mjesto na Dugom otoku, što smo se i uvjerili kada smo uplovili. Put je prošao u laganoj vožnji jer je motor popio već četvrtinu rezervoara, a to je kao da je netko iz zajebancije skinuo stimulaciju glavnom manageru Plive.
Kako smo mi nervozni dok brodić pije više od nas, navalili smo na vinčeko.
Put je trajao cca 30 minuta laganim gasom, a mi smo riješili 10 litara gemišta. Dvojica su spavali, tako da smo nas trojica morali riješiti i njihov dio. Nismo bili mutavi 'majke mi'
Sali se nalazi iza flanjke, odnosno malo je uvučen. Mjesto je stvarno oveće, i lijepo.
Čim smo sparkali makinu, preispitali smo štrikare (dečki koji ti uzmu lovu na molu za vez) što ima na otoku.
Naravno, trebali smo jak party jer je naš prijatelj, drug i suborac Dino slavio 30 rođendan.

Da, da, dragi moji kako jedna fina pjesma kaže: 'PROĐE LJETO TRIDESETO GODINA MI ŽAO NIJE...'
A kakav mu je bio, i je život sigurno mu žao nije.
Samo da znate, velika je vrijednost imati takvog prijatelja, kompića ili frenda.
Sretan mu rođendan i još puno zajedničkih godina jer bez njega to ne bi bilo to. Nemoj te se niti truditi tražiti takvu osobu jer onaj je već predodređena nama.



Tokom puta odlučili smo negdje ispeći roštilj. Kako je sve to izgledalo opisat će vam Robi...



Kako je moj kolega krasno opisao odlazak iz Brbinja i nailazak Saliju, ja bi se malo pozabavio pečenjem roštilja. Dan ranije smo bili u restaču i platili čudo novaca odvratnu mesinu i odlučismo da ćemo si danas sami speči roštač. Konzumov roštilj za dvije kobasice od 30 kuna već je bio spreman od prošle godine. U dućanu je kupljeno nešto začina i pilećih batkića i zabatkića, a bogami i koji file za malo pojačanje da naši ubogi niškoristi ne cvile da su još gladni. Kako dvije pive čuda rade izvrsno je pokazao Alen koji je podmitio njima dva bauštelca i dečki nam nacijepali drva za vola speči.



Naoružani do zuba krenusmo na plaži prema naputku tete iz dućana koja nas je tako zaj..... da joj to nikad nećemo oprostiti. Plaža je doslovce bila na nekih stotinjak metara od našeg brodića, a ona nas je prošetala kao budale i izazvala nervozu i ludilo u ekipi. Gledali smo se preko oštrice noža. Nađosmo i plažu i bez grama srama napravili smo okupaciju jednog dijela nje. Divljina u našim očima vidjela se na kilometre i ljudi su nas izbjegavali kao vrag tamjan. Neznam tko bi nam pametan i prišao ako mu je život mio jer nakon pet dana broda ekipa je počela lagano pucati, ali i to se anuliralo sa kvalitetnim roštiljom.



Alen s još jednim spekao je roštilj, Ivča je oprao i narezao paradajz i papriku, Davor poslovično apsolutno nije ništa radio, ali je bez grama srama prvi navalio na roštilj, ja sam jurio brdima i dolima jer smo naravno svako malo nešto zaboravili kupiti.
Roštilj je bio izvrstran – pohvala kuharima, sve se slasno pojelo i što je vrijeme više odlazilo i gemišteci se pili, tenziju su pale i opet je procvala ljubav. Čak su nam se i ljudi htjeli približiti, ali pusti lava dok spava. Pao je i mrak kao i petlitrenka.
Kako ne možeš smrdljiv među ljude tako smo se morali malo okupati, naravno šlauflos da bubrezi siroti ne nastradaju od mokrih gaća i da se upala neka ne navuče na zglobove.

Robi


Evo mene opet...
Kako smo se sa plaže vratili aman-taman, u malo kasnije sate, prilikom ulaska u centar Sali naletjeli smo na gomilu ljudi koja nam je izazvala čuđenje. Pa od kudi svi ovi? Bila je neka veselica, što je nas razveselilo jer smo znali da će biti zanimljiva rođendanska večer. Otišli smo se samo ostaviti roštilj na brod i trk nazad u mjesto. Dobro, ako moram biti iskren, pala je još koja litrica tako da su neki bili više nego taman za izlazak. Malo smo bauljali po mjestu gdje su na bini neki klapari mjaukali, a kako smo veći bili u jakom elementu visoke frekvencije i neartikulirani zvukovi nisu nam pasali, pa smo se uputili u obližnju birtiju u kojoj je bio Heineken party. Kupiš jedan Heineken, masno ga platiš, a ne dobiš ništa. Jebo te takav party, da te jebo. Mi smo navalili na pol-litrene karlovačke i ubrzo se devastirali. Počeli smo jedni druge pobožno gledati jer su nam oči bježale u križ, razgovarati na tečnom kineskom jer smo jedino tako mogli pričati.
Bez obira na sve potrudili smo se našem frendu u ponoć čestitati roćkas, a nadamo se da je poklon bio barem donekle zanimljim. Poslali smo mu hostese da mu čestitaju, što ga je malo i šokiralo.



Kada smo vidjeli da je vrag odnio šalu uputili smo se prema našoj kućici, ali baš i nismo tamo završili.
Na rivi smo uzeli još piva, sjeli na pod i nastavili cugati. Davor je pojeo i hrpu ribica, jer ako niste znali, čovjek je stalno gladan, a ništa ne pije. On će svoj dio vina otkupiti jer niš nije popio.
Još smo malo bauljali po mjestu, išli u diskačinu, pa bauljali po molu.
Prijatelj Ivča i ja smo zaključili, odnosno dokazali nešto što nam je na diku. On i ja znamo zašto!

Ne znam kako smo završili u brodu, ali bilo je skoro pa jutro. Tako su mi rekli


Pozdrav od Mirka, za sada...

Srijeda, 18.07.

Nakon teških pregovora, sveopće skepse i letanije te silnih pehova i unfala ipak smo krenuli.
Dogovor je pao s nogu jer nismo bili sjedili :)))
DESTINATION POINT: Brbinj na Dugom otoku ( E15,00 S44,05 ).





Ruta: Novalja – Gajac – 186 st – Škrda – 223 st – st – 187 st – Sestrunjski kanal – 154 st – Brbinj
Putna brzina: 20 milja/h
Dolazak: oko 17:00.
Uplovili smo, za čudo, bez problema u Brbinj (sinonimi – Brbanje, Bibinja, Brabanje, Brbanja).



Nakon dolaska, hrabro smo odlučili razgledati mjesto.



Mjesto je prenapučeno ničim. Jedan dućan ( Design by Dudek i Regica – Gruntovčani, kakvi Super konzumi i Bille,
ovdje je izbor jednostavan jer nema izbora) + tri restača + kiosk sa pijanim šjorom.
Ovaj kiosk će postati poznat po uspostavljanju dobrosusjedskih odnosa između Zagreba i Splita.
Pala je čakulica uz par Karlovačkih (NEUTRALAN TEREN) i došlo se do konkretnih zaključaka da Eduardo nije trebao biti
prodan, da Karlovačka nije pokvarila okus nakon afere, da je Dinamo ipak malo jači,
ali da ni Hajduk nije loš i da je gazda kioska lagano drven. Restoran – skup, mesina – odvratna, salata servirana iz bakina vrta mit gusjenica, konobarice iz Folke – bahate i nesklone druženju sa svojim susjedima.
Neosvjetljenim i mračnim putem vraćali smo se u našu domaju.
Jedan je ostao čuvati klupu ispred broda dok su ostali uz gemišt slušali AbDavora kao hiče i baca slavonske doskočice,
poskočice, naskočice, pošalice, šegice i ostale AbČice. Malo je bio u AbŠtosu,
vjerojatno od AbLoše mesine i AbKisele graševine. Jedan je i dalje ostao čuvati klupicu.......,
dok je ostatak ekipe klonuo duhom i tijelom nakon teškog i napornog dana.

Robi

Prošao i još jedan dan. Dan koji će biti zabilježen u našim sjećanjima. Dan ponosa i slave.
Kako i naslov kaže dan bez paranoje, koji je za sobom povukao sve zanimljive trenutke koji su se događali.
A zašto dan bez paranoje? E pa naš dragi kapetan Škiljo je napustio morsko odredište i uputio se u Zagreb na posao.
Plakali smo što odlazi cijelih 3 sekunde, a koliko smo bili tužni najbolje pokazuje slika njegovog kuma Ivče
i njegove tuge i boli.



Kako bi stara poslovica rekla: Dok mačaka nema miševi kolo vode. Mi smo se toga odmah prihvatili i dobro se organizirali.
Prvo smo malo odlučili spremiti brod i kompletno oprati. Brod je u miru i bez presinga bio opran, pospremljen i podmazan.



U međuvremenu dok smo prali i smišljali kako što bolje organizirati današnji dan jeknuli smo 15 litara gemišta,
pa su pametne ideje odmah navirale. Odlučili smo uzeti brod i isploviti.
Kapetan i vlasnik broda još ni sada nije svjestan da smo mu maznuli brod i postavili Ivču za novog kapetan mirne plovidbe.
Plovidba je i bila mirna, i to po prvi puta u ovih nekoliko godina koliko se vozikamo. Da, da, paranoji ni traga.

Nakon toga je krenuo dernek, što će vam malo podrobnije opisati Robi

Pozdrav od Mirkeca i Ivče




Kakvo divljanje i opuštanje. Čim nema u blizini nikakvog trpnog i tlačnog glagola, ljudi se malo opustili i zabrazdili.



Kao pravi Zrče partijaneri našli smo jednu samotnu birtiju gdje smo bili sami na svom.
Moramo se zahvaliti našem omiljenom konobaru i Mirelici koji su cijelu noć bdijeli nad nama i čuvali da nas netko ne ukrade :)))



Stavili smo si na "đuboksu" probrani repertoar po svačijem guštu (narodnjaci zabranjeni).
Davor nam se malo oteo kontroli sa motorističkim štihom, ali ipak to je bio onaj dan koji zovemo godišnji.
I kad je sve dozvoljeno i kad te nitko ne jebe u zdrav mozak.......

Moram posebno još jednom istaknuti kvalitetu i rafinirni osjećaj za brod moga brata.
Iako je pokazao laganu naznaku paranoje prilikom bacanja sidra brzo se prepustio i opustio.
Bilo je potrebna samo lagana poduka o morskim strujanjima i brzo mu je sve sjelo kao i sidro na dno mora.
Uplov i vezanje po PSu. Čak mu nemogu uzeti za zlo što me skoro istovario u more kraj mola.
Zadržao sam se noktima za ogradu i zubima za sidro.

Pozdrav, Robi

Nakon tri natezanja, razvlačenja i ukopavanja kablova do Dugog otoka konačno smo on-line.